O formi je suvišno govoriti. Malo prikazanih odevnih predmeta se može
nazvati autentičnim komadima. Oni modeli koji imaju naznake autorskog
kroja su nemaštoviti i ponavljaju se. Ostatak prikazanog je uglavnom
nedovršen i izgleda kao deo kratkotrajne dekoracije modela, koji se
posle revije baca.
Akcenat je na stilizaciji. Svašta je tu kombinovano: pliš, čipka, skaj, til, pamuk... Upadljive frizure, atraktivna šminka, detalji u jakim bojama i „šokantan“ način kombinovanja svega i svačega učiniće da sve na prvi pogled deluje prihvatljivo, ali ne i na drugi. Slična estetika „haosa“, karakteristična je za Galijana. No, Galijano je modni mađioničar koji pažnju posvećuje svakom detalju i njegove kolekcije se mogu analizirati u nedogled.
Kolekcija „Up, up, up“, je, možda, bila ponižavajuće neuspešan pokušaj igranja modne igre koju je usavršio Džon Galijano.
Sa druge strane, ova kolekcija se može posmatrati i kao određena vrsta pobune dizajnera prema svemu što je primenjeno u modi kao primenjenoj umetnosti.
Naime, kad god neki antiestradni kreator prikaže kolekciju koja nema veze ni sa čim, PR služba „neukoj publici“, objasni kako je to koncept i određena umetnička pobuna koju publika prosto nije razumela. No, atlet majce se, u tom slučaju, nikako ne bi uklapale.
Bilo kako bilo, nije prikazan nikakav novi koncept. Sve to smo do sada mogli mnogo puta da vidimo, ali u znatno uspešnijoj izvedbi.
Na beogradskoj modnoj sceni postoje dizajneri koji su „dežurni“, kada se
govori o velikim kreatorskim promašajima. Obično su to oni samoprozvani
kreatori , bez modnog obrazovanja. Očito, ne greše samo oni. Loše
kombiovanje materijala, nedostatak originalnosti, stilska nepovezanost,
nesrećni krojevi... Previše ovako grubih grešaka svaku reviju će
učiniti uvredljivom kako za posmatrače, tako i za ostale izlagače. Ma
kako pristupili analizi kolekcije Ive Stefanović, ne može pobeći od
očiglednog zaključka da sve izgleda kao da je urađeno na brzinu i bez
uloženog truda.















